Roditeljstvo – da li je vaspitanje dece zapravo proces zbunjivanja?

Roditeljstvo i vaspitanje u okvirima porodičkog sistema kao pojmovi i složeni procesi danas više nego ikada ranije, nosi prećutnu tezu o represiji ličnosti, ograničavanju, kontroli i disciplini. Vaspitanje se štaviše, potpuno zamenjuje pojmom “disciplina” i često se pod pojmom “vaspitana ličnost” smatra ličnost koja je usvojila neka pravila ponašanja, a najčešće na uštrb sopstvenih potreba, interesovanja i želja. Iako za ovakav stav možda nema opravdanja u pedagoškoj nauci, praksa pokazuje da je glavno pitanje koje muči roditelje danas kako vaspitati, odnosno “kako da dete posluša, a da to ne ostavi posledice po njegovu ličnost”, sa velikim naglaskom na ovaj drugi deo pitanja.

Šta je vaspitanje?

Odgovor na pitanje šta je vaspitanje i kako vaspitati nikada nije bilo lak, a ni uniforman. Vaspitanje – kao proces usmeravanja i oblikovanja ponašanja, stavova i moralnih vrednosti kod pojedinca, odnosno vaspitanje kao socijalni uticaji koji vrše roditelji/staratelji, učitelji, i društvo u celini kako bi pomogli u formiranju ličnosti deteta ili mlade osobe, tokom različitih istorijskih perioda je imalo različite oblike i značenja otkrivajući pri tome specifičnosti konteksta u kojima se proces vaspitanja odvijalo.

Vaspitana ličnost može se definisati kao ličnost koja poseduje skup vrlina, stavova i ponašanja koje se smatraju poželjnim i prihvatljivim u određenom društvu i društvenim interakcijama. Vrednosti jednog društva (a koji se prenose kroz školski, formalni i informalni sistem obrazovnja), vrednosti jedne porodice i širih sistema kojima ona pripada (a koji oblikuju porodično vaspitanje), odražavaju one poželjne osobine ličnosti koji se kroz različite metode prenose na decu i mlade. Ove vrednosti se u istoriji pedagoške misli, teoriji i praksi pedagoškog delovanja u različitim istorijskim trenucima i na različitom geografskom prostoru, mogu predstaviti kontinuumom na čijim krajevima se nalaze dva ekstema – indvidivualni ciljevi i individualitet ličnosti sa jedne, i društveni ciljevi vaspitanja i razvoja ličnosti sa druge strane. Mogu li se oni zpravo odvojiti i kakave efekte su proizvodili?

Ekstremi u vaspitanju i socijalizaciji ličnosti

Vaspitanje kao proces socijalizacije koji se dešava prvo u okvirima porodice, a kasnije se prenosi na školu ima za cilj da spremi pojedinca za životi u zajednici. Spremanje pojedinca za društvene uloge (porodične, poslovne, društvene) koje će u budućnosti preduzeti jeste osnovna ideja svih teorija vaspitanja koje su primat davale društvenim ciljevima i potrebe društva stavljave iznad potreba pojedinca. Udati se/Oženiti se/Dobiti dete/Zaposliti se – primeri su koji svedoče o stavovima koje zajednica može smatrati važnim, a koja se često ne moraju poklapati sa mišljenjem i stavovima mlade osobe, tj. vaspitanika. Osoba tokom odrastanja može osećati pritisak u pogledu ostvarivanja ovih društvenih zadataka (pogotovo kada oni nisu deo i ličnog vrednosnog sistema).

Na drugoj strani se nalaze teorije i prakse koje naglašavaju individualitet ličnosti, njenu slobodu i autonomiju. U ovim teorijama i praksama vaspitanja, ličnost se ne vaspitava da bi ispunila očekivanja zajednice i spremila se za društvene uloge (porodične, poslovne, društvene), već da bi ostvarila svoje lične potrebe.

One definicije koje naglašavaju uspostavljanje tako važne ravnoteže u procesu vaspitanja, prosvetiteljske definicije vaspitanja i obrazovanja u kojima se teži stvaranju autonomnih individua koje mogu samostalno razmišljati, donositi odluke i preuzimati odgovornost za svoje postupke, danas su na neki način potpuno zanemarene, ali su itekako bile prisutne na našim prostorima (primer reformnih pokreta poput kulturne pedagogije)

Vaspitanje danas

Kako društvo i šira zajednica definišu set pozitivnih osobina ličnosti, kako porodica i roditelji, a kako samo dete (interpretira šta znači biti dobar i dobro se ponašati) su tri nivoa posmatranja procesa vaspitanja, odnosno posmatranja ciljeva i metoda porodičnog vaspitanja. Razlika u roditeljskim postupanjima u vaspitanju su oblikovana prema njihovim svesnim ili nesvesnim uverenjima o tome koje su osobine pozitivne (idel slobodne, zrele, autonomne ličnosti itd.) i o tome kako pravilno vaspitati (kroz razgovor, igru, fizičku kaznu itd). Ova uverenja prave razliku u roditeljskim postupcima i stilovima vaspitanja i mogu se posmatrati preko dve dimenzije – granicama, odnosno stepenu roditeljske kontrole i zahteva koji se upućuju detetu, i sa druge strane, stepenu emocionalne topline i podrške koja se pruža detetu tokom odrastanja.

Vaspitni stilovi i roditeljstvo

Stepen kontrole se odnosi na granice, dok se emocionalna toplina odnosi na izražavanje toplih osećanja, podršku i afektivnost koju dete dobija tokom odrastanja. U patrijarhalnim društvima, ova druga dimenzija je u potpunosti bila potisnuta, i namerno se nije razvijala, a sa ciljem da dete očvrsne i spremi se za život (koji je po pravilu bio surov). Ova uverenja i implicitni stavovi roditelji (da dete mora da očvrsne, da je život surov) su ona koja su vodila proces vaspitanja u patrijarhalnim društvima, a koje je dete često nesvesno utiskivalo u strukturu svoje ličnosti posmatrajući ih kao sopstvena u odraslom dobu (i prenoseći ih na svoju decu kroz roditeljsku ulogu).

Istovremeno, sa niskim izražavanjem osećanja i emotivnosti, u patrijahalnim društvima postojao je i visok stepen kontrole i zahteva prema detetu. Jasne porodične uloge, porodična pravila, zadaci i obaveze unutar porodice su ona koja su porodičnu strukturu činila stabilnom, a pravila ponašanja jasnim. Struktura i porodična dinamika koja su značila sigurnost i predvidljivost, su ujedno i najčešće navođene pozitivne osobine često kritikovanog autoritarnog vaspitnog stila, dominantnog za patrijarhalne porodice.

Za razliku od autoritarnog vaspitnog stila, autoritativni tip roditeljstva odlikuju visoke granice i kontrola ponašanja, ali i visok stepen emocionalnosti i pružanja podrške detetu. U pedagoško-psihološkim istraživanjima ovaj stil roditeljstva se navodi kao jedan od najpoželjnijih jer dovodi do dece koja su samouverena, odgovorna i sposobna da se samoregulišu (efikasnije upravljanje negativnim emocijama), samostalna su, imaju razvijeno samopoštovanje i ostvaruju bolja školska i akademska postignuća.

U manjem procentu, u porodičnom vaspitanju su zastupljeni i permisivni i izbegavajući vaspitni stil. Njih karakteriše nepostojanje jasnih pravila ponašanja (sve je dozvoljeno), nejasne porodične uloge (deca i roditelji se pozicioniraju kao vršnjaci, jednaki u pravima i obavezama) i nimalo ili malo emocionalne podrške.

Roditeljstvo – da li se vaspitanje proces zbunjivanja?

Vaspitanje kao oblik medjusobnog komuniciranja treba da poduči, olakša, pruži podršku, pomogne kako bismo razumeli ono što se dešava oko nas i u nama. To je dvosmeran proces u kome se uloge onoga ko podučava i onoga ko uči često prepliću, gde se položaj i uloge menjaju i gde svako uči “svoje lekcije”, dobija nove uvide na putu odrastanja i razvoja ličnosti (samovaspitanje, celoživotno učenje).

Leave a Reply

WordPress.com.

Up ↑