Jung o vaspitanju: Tri oblika odgajanja i moć samovaspitanja roditelja

U svojoj knjizi O razvoju ličnosti, zbirci radova koja je objavljena 1928. godine, Karl Gustav Jung (1875 – 1961), švajcarski psihijatar i psihoanalitičar, govori o tri oblika vaspitanja dece, posebno se osvrćući na ličnost onih koji vaspitavaju.

Tri oblika vaspitanja prema Jungu

1. Vaspitanje primerom

Roditelji predstavljaju one životne sile koji prate dete na zamršenim stazama sudbine, kao korisni ili opasni pratioci i čijem uticaju i odrasli, samo uslovno mogu izbeći.

— K. G. Jung

Vaspitanje dece primerom Jung vidi kao najstariji, ali i najefikasniji oblik vaspitanja. Pošto se odigrava i nesvesno, a polazeći od pretpostavke da se deo psihološke atmosfere roditelja preslikava na dete, Jung ističe njegovu važnost, ali i važnost psihičkog stanja roditelja kao prvih vaspitača.

Jung ovde ističe, a pre vaspitanja deteta, vaspitanje sebe (samovaspitanje). Smatrajući da su roditelji odgovorni za sopstvenu svest i sopstveni put psihičkog razvoja, Jung smatra da “na dete psihički najviše deluje onaj život roditelja (i predaka) koji oni nisu živeli ili onaj deo života koji se takođe mogao živeti da u tome roditelje nisu sprečili više ili manje slabi izgovori“. Kao primer često navodi ambiciozne roditelje – one koje su svu svoju ljubav pretvorili u ambiciju i one koji rezultate koje traže od dece nikada nisu postigli. Ili kada roditelj koji je potisnuo sopstvenu želju za umetnošću ili sportom vrši pritisak na dete da postane vrhunski muzičar ili sportista. Dete u tom slučaju ne živi sopstveni poziv, već nosi teret neostvarene ambicije svog roditelja.

Ne radi se o tome da roditelji nikada ne pogreše – to nije u ljudskoj moći, već da oni iste te greške prepoznaju. Ne treba zaustavljati život, već našu nesvesnost: na prvom mestu nesvesnost vaspitača, to znači sopstvenu, pošto je svako vaspitač svog bližnjeg ka dobru ili zlu.

— K. G. Jung

Ovaj zadatak razvoja sopstvene ličnosti, Jung postavlja i pred vaspitače i prosvetne radnike, koji “ne treba samo da deci daju određeno gradivo po programu, već moraju i svojom ličnošću da deluje na decu“. Ukratko, ko želi da vaspitava, treba da je vaspitan.

2. Svesno kolektivno vaspitanje


Jung vidi kolektivno vaspitanje kao vaspitanje prema društvenim pravilima, normama i metodama, ali koje ne mora nužno da se odigrava u školi. Ovo vaspitanje vođeno je slikom individue formirane prema društvenim pravilima, odnosno prema kolektivnom karakteru. Iako je svestan da ovako vaspitanje može pričiniti štetu nauštrb individualne osobenosti, smatra ga izuzetno važnim oblikom vaspitanja koje doprinosi “kolektivnoj prilagodljivosti”, odnosno formiranju “kolektivnog karaktera”.

Kolektivno vaspitanje je bezuslovno potrebno i ne može se ničim drugim zameniti. Mi živimo u ljudskoj zajednici i potrebne su nam zajedničke norme isto kao što nam je potreban i zajednički jezik. Mi ne možemo princip kolektivnog vaspitanja žrtvovati u korist razvoja individualne osobenosti, ma koliko želeli da se kroz kolektivno vaspitanje ne guši dragocena indvidualna osobenost. Moramo dakle uzeti da individualna osobenost, nije pod svim uslovima nešto dragoceno, čak ni za samu dotičnu indivdiuu.

— K. G. Jung

Prilagođenost spoljašnjem životu – pozivu, porodici, socijetetu Jung vidi kao neophodnu nužnost. Druga nužnost je prilagođavanje vitalnim potrebama svoje sopstvene prirode. Zapostavljanje jedne ili druge, mogu voditi u bolest. U tom smislu, Jung smatra da kolektivno vaspitanje mora imati zdravu granicu i da se ne sme proglasiti jedinim principom razvijanja ličnosti, jer u suprotnom onemogućava individuu u donošenju samostalnih odluka, naročito u onim oblastima za koje nema pravila (i koje nisu bile deo životnog iskustva i vaspitanja).

3. Individualno vaspitanje

Za razliku od kolektivnog vaspitanja koji za cilj ima stvaranje korisnog i funkcionalnog građanina, člana određene zajednice sa kojom deli norme i pravila ponašanja, cilj individualnog vaspitanja je razvoj individualnih osobenosti kod dece. U ovom obliku vaspitanja, Jung smatra da sve norme kolektivnog moraju da nestanu a u korist namere da se izgradi osobena individualnost. Ovo vaspitanje nastupa onda i kod svih individua koje pružaju otpor kolektivnom vaspitanju, onih koje nisu sposobne da se obrazuju, drugačiji ili su neprilagođeni, ili nasuprot tome kod izuzetno nadarenih.

Individualno vaspitanje se ne završava sa školom, pa ni fakultetom već neprekidno traje. U kontekstu odraslih, indivdiualno vaspitanje i uvidi koje donosi samovaspitanje ne služe kao direktna instrukcija ili primena na deci, već kao put za rešavanje sopstvenih razvojnih zadataka a kako bi što celovitija, svesnija ličnost prišla detetu, bez unutrašnjih konflikta koji bi se preneli na dete.

Individualni, unutrašnji razvoj o kome Jung govori uvek dolazi sa određenom dozom nelagode. Unutrašnji glas donosi svest o onom od čega pati celina, tj. narod kome čovek pripada, tj. čovečanstvo čiji je deo. U unutrašnjem glasu je na neobjašnjiv način često pomešano najviše i najniže, najbolje i najgnusnije, najiskrenije i najlažljivije otvarajući jedan ponor patnje, obmane i beznadežnosti.

Što je ličnost manja, tim više postaje neodređena i nesvesna i na kraju se ne ne razlikujući stapa sa socijetetom, predajući time svoju celovitost i rasplinjujući se za to u ime cele grupe. Na mesto unutrašnjeg glasa stupa glas društvene grupe i njenih konvencijaa a na mesto njenih opredeljenja – kolektivne potrebe. Međutim, nemalom broju se dešava takođe i u ovom nesvesnom duševnom stanju da ih pozove individualni glas, osećajući da su suočeni sa problemom o kojem drugih nista ne znaju.

— K. G. Jung

O prirodi dečije duše

Najveća sreća dece ovog sveta, jeste samo ličnost.

Čovek treba da upozna decu takvu kakva stvarno jesu, a ne kakvu želimo da imamo, da u vaspitanju prati tokove razvoja prirode, a ne mrtve proskripcije.

— K. G. Jung


Jung je smatrao da dečija duša i psiha, iako nesvesna po rođenju već u sebi sadrži određene predstave i kolektivne sadržaje. Ne samo telo deteta, nego i njegova duša proističe iz niza predaka (nasleđene su). Svoju tezu potvrđuje pozivajući se na sadržaj mitoloških snova kod dece, ali i strahova koja deca ispoljavaju kroz snove, a koje ne pripadaju individualnom iskustvu dece. Kako dete raste i postaje svesnije, ovi sadržaji se gube, ali kako Jung kaže “ostaci ove duše kod odraslog čoveka oformljavaju trajni spiritus rector njegovih najznačajnijih dela ili sudbina“.

Svest deteta se postepeno razvija, i to je proces koji se kroz ceo život odvija neprekidno. Iako na ranom uzrastu postoje psihički procesi, poput opažanja, Jung smatra da se na ranom uzrastu ne može govoriti o svesti. U tom smislu, dečiji psihički razvoj u prve dve do tri godine života odlikuje stanje nemanja svesti i potpuna stopljenost deteta sa okolinom. Sledeća prekretnica nastupa između treće i pete godine života kada dete počinje da razlikuje svoju JA-svest, a što se manifestuje tako što češće počinje da govori JA. Razvoj svesti ne ide linearlnim putem, odnosno javlja se sa diskontinuitetima i postepeno se formira iz nesvesnog, a stapanjem različitih fragmenata svesnog.

Sve do dvadeset i pete godine kod muškaraca našeg podneblja, odnosno do devetneste ili dvadesete kod devojaka, odvija se najveći i najopsežniji razvoj svesti. Na ovaj način, svest izranja iz nesvesnog, kao jedno novo ostrvo iz mora. Ovaj proces mi podupiremo obrazovanjem i vaspitanjem deteta. Škola nije ništa drugo do sredstvo da se produži proces formiranja svesti na odgovarajući, koristan način. Kultura prema tome, jeste najveća moguća svesnost.

— K. G. Jung

Zaključak:

Karl Gustav Jung, kao i mnogi mislioci pre njega, u procesu vaspitanja ističe ravnotežu – zadatak vaspitanja nije da se stvori „savršeno prilagođeno dete”, već da se napravi ravnoteža između društvenih pravila (kolektivnog) i jedinstvene prirode deteta (individualnog) koja se takođe mora razvijati i negovati.

Ličnost predstavlja najviše ostvarenje urođene osobenosti posebnog živog bića. Ličnost je delo najviše životne hrabrosti, apsolutne potvrde individualnog postojanja i najuspešnijeg prilagođavaja na univerzalnu datost, uz najveću moguću slobodu sopstvenog odlučivanja. Ličnost kao potpuno ostvarenje celovitosti našeg bića.

— K. G. Jung

Reference:

Jung, G.K (2005): O razvoju ličnosti. Futura, Novi Sad.

Comments are closed.

WordPress.com.

Up ↑